Nestabilno tržište onemogućilo poslove

Najveći obim proizvodnje od 12.600 tona čeličnih odlivaka banjalučka Livnica čelika “Jelšingrad” imala je 1984. godine.

Danas, 31 godinu kasnije, Livnica čelika “Jelšingrad” mjesečno izlije otprilike 120 tona čelika, odnosno 1.440 tona godišnje. Drugim riječima, današnji obim proizvodnje Livnice čelika predstavlja 11 odsto proizvodnje iz 1984. godine.

Livnica čelika “Jelšingrad” osnovana je 1936. godine. Godinu dana kasnije izgrađeni su svi proizvodni i prateći objekti i instalirana je kompletna oprema za proizvodnju odlivaka i raznih mašina. Od tada se “Jelšingrad” razvijao u dvije djelatnosti: livarstvo i mašinogradnja.

U Drugom svjetskom ratu razoreni su i uništeni svi objekti i postrojenja “Jelšingrada”, ali je ubrzo, godinu dana nakon završetka rata, obnovljen i tada je prešao u državno vlasništvo. Do 1964. godine livnica je bila univerzalna za željezo, čelik i obojene metale i tada je odlučeno da se posveti samo livenju čeličnih odlivaka.

Rekonstrukcija i modernizacija Livnice čelika za godišnji kapacitet od 16.000 tona čeličnih odlivaka završena je 1982. godine, da bi dvije godine kasnije bio dostignut najveći obim proizvodnje od 12.600 tona čeličnih odlivaka. Od te godine obim proizvodnje pada da bi u periodu od 1991. do 1995. godine proizvodnja pala na 500 tona godišnje. Nakon toga proizvodnja se postepeno povećava i u 2005. godini dostignut je nivo proizvodnje od 2.326 tona, da bi u 2007. godini proizveli 4.225 tona čeličnih odlivaka.

Livnica čelika “Jelšingrad” privatizovana je 1. juna 2005. godine – kupio ju je slovenački “Livar” iz Ivančne Gorice, koji je najveći pojedinačni vlasnik sa 43,03 odsto kapitala.

Prije privatizacije u Livnici je bilo zaposleno blizu 380 radnika (prije rata 1.500), a danas ih je 225. Rukovodilac proizvodno-tehničkog sektora Ljubinka Bogdanić kaže da Livnica nema duga prema zaposlenima i da se plate, topli obrok i prevoz redovno isplaćuju.

“Od novembra prošle godine došlo je do pada cijena nafte, što se negativno odrazilo i na našu proizvodnju. Za prvih devet mjeseci 2014. godine preduzeće je poslovalo sa dobitkom. Ali, neplanirano smo se od oktobra prošle godine suočili s najvećim problemom, a to je nedostatak posla. U novembru je preduzeće radilo samo sa 50 odsto proizvodnih kapaciteta, a tako i danas radi”, rekla je Ljubinka Bogdanić.

Kupac za koga su, dodaje, najviše radili, više od 50 odsto proizvodnje i prodaje u ovoj godini, nije ništa naručio. Čak je, kaže Bogdanićeva, neke narudžbe za novembar i decembar 2014. godine otkazao.

“Pad cijena nafte se negativno odrazio na potražnju za našim proizvodima, budući da proizvodimo i dijelove za naftne platforme. I to je osnovni razlog zbog čega se preduzeće nalazi u ovoj situaciji, odnosno zbog čega ostvaruje prihod koji nije dovoljan da pokrije sve obaveze i tekuće i reprogramirane obaveze”, ističe Bogdanićeva.

Svi kupci, dodaje ona, naručuju robu samo za tekuće potrebe, ali ne i za skladište, pa tako Uprava Livnice ne zna da li će već sljedećeg mjeseca imati posao i u kojem obimu.

“Veliki problem nam predstavlja i staro postrojenje. To je mehanizam koji decenijama nije mijenjan. Takođe, u Banjaluci ne postoje škole ili fakulteti koji školuju kadar koji je nama potreban. Kod nas rade pekari i mesari, koje vremenom prekvalifikujemo u livare. Novi kupci teško dolaze na ovaj prostor, jer sumnjanju u ovdašnji ambijent. Uglavnom se oslanjamo na stare kupce”, dodala je Ljubinka Bogdanić.

Livnica je u 2014. godini poslovala sa dobiti od 4.414.971 maraku, što je značajan rast u odnosu na prethodnu, 2013. godinu, kada je dobit bila samo 159.137 KM. Gubitak iz ranijih godina iznosi 13.194.360 KM i tekuće dobiti koriste se za pokriće dijelova toga gubitka. Livnica ima dugoročni kredit od 4.105.264 KM, dok reprogram obaveza prema Poreskoj upravi koji je odobrila Vlada RS u 2014. godini iznosi 85.674 KM. Dugovanja prema banjalučkoj “Elektrodistribuciji” iznose 239.736 KM.

“Livnica bi s ovim kapacitetima mogla da proizvodi oko 250 tona čeličnih odlivaka mjesečno, ukoliko bi kriza koja je trenutno pogodila tržište čeličnih odlivaka počela da pada i ukoliko bi se poboljšala situacija s poslom. Poslovi Livnice su konstantni, ali sa znatno smanjenim kapacitetima”, kaže Ljubinka Bogdanić.

Slavko Pijetlović u Livnici radi 30 godina. Kaže da su počeci Livnice bili izuzetni, a da je potom nastupio period poslovne katastrofe. Danas je, kaže, dobro, ali posla je sve manje.

“Nekada je u Livnici radilo 1.500 radnika, a danas ih je 250. Rusko tržište je bilo glavno. Lijevali smo 1.250 tona čelika mjesečno. Imali smo pet puta više radnika nego danas. Lijevali smo 700 kilograda po radniku, a danas lijemo tonu po radniku, što je blizu evropskog standarda. Ali, tada je bilo posla. Danas je posao neizvjestan”, kaže Pijetlović.

Kriza na tržištu je uslovila i dodatno upozorenje, posla možda neće biti. Ipak, kaže Pijetlović, radnici za sada redovno dobijaju plate, a i svi radnici koji su poslije privatizacije ostali bez posla su pošteno plaćeni.

“Kadrovi su naša stara boljka. Vjerujem da je prosječna plata radnika 550 maraka. Jedino što nas zabrinjava je tržište, koje je sve nestabilnije”, smatra Slavko Pijetlović.

Istorija

“Jelšingrad” je svoj prvi izvoz ostvario 1947. godine. Četiri godine kasnije “Jelšingrad” je izgradio tvornicu kiseonika i mehaničku radionicu – buduću Tvornicu alatnih strojeva TAS. “Jelšingrad” je 1973. godine bio radna organizacija sa šest osnovnih organizacija: Livnica čelika Banjaluka, Livnica čelika Bačka Topola, Tvornica alatnih strojeva Banjaluka, Tvornica strojeva Bosanska Gradiška, Tvornica lakih alatnih strojeva i dizalica Prnjavor i Tvornica strojeva i uređaja Kotor Varoš.

Zemljište u Hrvatskoj

Odmaralište i zemljište FAM “Jelšingrad” u Biogradu na Moru u Hrvatskoj, čija je vrijednost procijenjena na 542.000 KM, prije dvije godine bili su predmet spora između “Jelšingrada” i Livnice čelika. Ljubinka Bogdanić kaže da je to završena priča:

“Taj spor ne postoji. To zemljište je u vlasništvu države”, istakla je Bogdanićeva.

Nakovnji za topljenje

Jedna od anegdota iz “zlatnog doba” banjalučke privrede i Livnice možda najbolje opisuje kako se osvajalo tržište u inostranstvu i sticao utisak da nas cijene u svijetu. Livnica je sedamdesetih godina dobila instrukciju iz Beograda da isporuči hiljade tona nakovanja različitih dimenzija za rusko tržište, uz napomenu da svi moraju biti vrhunskog kvaliteta i još bolje završne obrade. Više nego ozbiljno shvaćeno upozorenje, na poslu su prekovremeno radili samo najbolji livci, a provjereni majstori su u deseti dio milimetra vršili završnu obradu, često i ručno šmirgl papirom. Mjesecima  su kamioni natovareni nakovnjima odlazili za Moskvu. Poslije određenog vremena saradnje, jedan od inženjera Livnice je sa delegacijom otputovao u posjetu ruskoj firmi kojoj su isporučivali robu. Bio je ponosan, očekujući sve pohvale, koje je i dobio, ali ono što je vidio, ispričao je tek poslije raspada bivše Jugoslavije. Njihove, milimetarski obrađene nakovnje u Rusiji su odmah po dospijeću pretapali u livnici i istopljeno željezo koristili za odlivke svojih proizvoda.

Izvor: Nezavisne/Capital.ba