Ženama je mjesto za šporetom

Share on FacebookTweet about this on Twitter
Preporuči na Viberu Pratite nas putem Vibera

Objavljeno: 11. 2. 2012

Nedavno sam imala priliku da uživam u neobaveznoj priči, tzv. neobaveznom kafenisanju sa budućim akademskim građanima i građankama našeg divnog, univerzitetskog grada. Jedna persona se posebno isticala svojim žarom kojim se zalagala za prava žena i emancipaciju, kao nešto što mora biti imperativ svake samosvjesne pripadnice «ljepšeg» pola.

Oduševila sam se njenim elanom i jakom motivacijom. Svaka perfektno isfenirana dlaka njene frizure, svaki milimetar njenih sjajno nadograđenih noktiju, imali su istu poruku: dame, ne dozvolite da upadnete u kliše i postanete dio stereotipa o ženama kao slabijem polu, onom koji se samo fenira, nadograđuje i pudra. Mi smo sasvim sposobne da budemo samostalne; ravnopravnost i jednakost polova je neumitna činjenica. Samo na tome treba istrajati, to treba da nam bude cilj, svakoj, svakom; govorila je dama dok je odlazila da napudra nos. Ne mogavši više da se suzdržim, izjavila sam, svojevoljno, i odgovorno, da je ženama mjesto za šporetom. I to je to.

Nakon kraće pauze, šoka, Dama, divna kakva je, odlučila je da me prosvijetli. Kako, zaboga, jedna mlada žena poput mene, sa sve fakultetskom dilpomom, može tako nešto da izjavi? Zbog takvih i jesmo degradirane u društvu. Shvativši da je moja, više sarkastična, izjava postigla svoj cilj, pustila sam Damu da je misli vode, do slobode.

Ono što želim da podvučem jeste sljedeće: ja smatram da je ravnopravnost među polovima stvar koja se podrazumijeva, i da je to veoma očigledno i jasno. No, kad već pričamo o ravnopravnosti, hajde da je malo detaljnije pogledamo. Mi, dame, tražimo samo ono što je toliko očigledno, da je suludo i govoriti o tome, no ipak takvo nam društvo. Mi želimo veća prava, veće šanse, i uopšte isti tretman kao i muškarci. Po svim pitanjima. Baš po svim? Svim. Bez izuzetka.

Važi, tako i treba. Kad se radi o tako bitnim stvarima, nema kompromisa. Ili sve, ili ništa. Onda ćemo, i mi dame, da radimo u rudnicima, da radimo na građevini na opakom minusu i plusu. Naučićemo šta znače roscange, i čemu služe. Cijepaćemo drva, voziti bager i podrigivati poslije piva.

Same ćemo da čistimo snijeg, da vukljamo drva i sve teže od 2 kg. Menstruacija će biti sasvim zanemariva, jer kao tipično ženska stvar, nema jačinu ozbiljnog argumenta. Dakle, kad nas stomak bude bolio do iznemoglosti, hormoni ludovali tijelom, mi ćemo, kao prave, ravnopravne žene, slegnuti ramenima, popeti se u šleper i odvesti rutu do Austrije. Umjesto da popijemo čaj koji nam naš muškarac skuva, shvatajući da je jedan od «onih» dana, mi ćemo ga oštro pogledati, odbrusiti : «suđe te čeka», i otići pokositi travu. Sad je vrijeme da se ledi voda u cijevima, no to nama neće biti problem.

Žene koje žive na selu, ne razumiju u potpunosti pojam emancipacije, a i nemaju kad. Kad je vrijeme žetve, one žanju, kose, vuku sijeno i tresu šljive. Kad nema ko, mogu i one. A posao se mora uraditi. «Šta veliš? Emancipacija? Diko moja, nemam ja kad gledati te emisije na televizoru. Simo pao, slomio nogu, pa moram ići pokrivati štalu».

Takođe, bitno je napomenuti i činjenicu da postoji razlika između pola i roda. Pol su sve one biološki uslovljene razlika između muškaraca i žena. Rod je ono što je društveno uslovljeno, predstavlja uloge koje društvo konstruiše, vijekovima. I tu dolazi do mimoilaženja. Mi jesmo različitog pola, naravno. No, ono što ne smije da predstavlja čovjeka kao takvog jeste rod, i ono što mu je kao takvom dodijeljeno. Mi, dame, treba da se dovedemo u situaciju da nas gledaju kao ravnopravne jedinke društva, dobre ili loše radnike, ljude, a ne prvenstveno majke, slabašne ili lijepe.

Mislim, super je meni to sve. Do prije 60-ak godina, mi nismo imale pravo glasa. I treba insistirati na jednakosti. Uvijek, i bez pardona. Ali, raditi to po kafama i nema nekog efekta. Zasukati rukave, uraditi nešto, ali momački uraditi, e to se traži!

Društvo nam je zatrovano stereotipima i predrasudama, ali pitam se koliko smo same za to krive. Koliko daleko smo spremne da idemo da bismo se emancipovale i izravnale? Do sledeće kafane, sledećeg frizerskog salona?

Share on FacebookTweet about this on Twitter
Preporuči na Viberu Pratite nas putem Vibera

Međunarodno priznati IT kursevi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?