Posla nema, godina ima

Na pitanje kako se to što je nezaposlena odražava na njenu porodicu odmahuje rukom i produžava niz ulicu brzo se udaljavajući od ulaza u zgradu Zavoda za zapošljavanje RS u centru Banjaluke. „Ma, ionako sam Vam već previše rekla“, završava kratki razgovor za banjaluka.com 45-ogodišnja Banjalučanka, koja već tri godine dijeli sudbinu rastuće armije od preko pola miliona nezaposlenih u Bosni i Hercegovini.

Prije nego što je otišla, naglasila je da je nezadovoljna radom Zavoda. „Jednom su mi tu čak rekli da ovo (pokazuje na zgradu institucije) nije ustanova za zapošljavanje“. U evidenciju Zavoda se javlja redovno svaka dva mjeseca. Obilazi grad uzduž i poprijeko u potrazi za poslom ali svugdje nailazi na prepreke a posla nigdje. „Nisam do sada ništa našla, bila sam privatnik dugo godina ali se situacija pogoršala pa sam i dan danas bez posla“, završava izbjegavajući da se predstavi.

Ispred Zavoda zatičemo i Zlatka Savanovića, po struci je saobraćajni tehničar. Za njega, kao i za sve veći broj ljudi, ekonomska kriza nije samo vijest na TV-u. Otac troje djece, čija supruga je takođe nezaposlena, redovan posao bezuspješno traži već skoro četiri godine. I on kaže da mu nikada niko iz Zavoda za zapošljavanje nije nudio ništa, niti su pokazali bilo kakvu zainteresovanost. „Obzirom na moje godine, ne vjerujem ni da će šta biti“, dodaje. Ovaj stameni 49-godišnjak tvrdi da niko neće da zaposli osobu njegovih godina.

Ljudi moraju biti aktivni u traženju posla. “Nije dovoljno samo otići na biro i neki mjesec ovjeriti. To prosto nije dovoljno“, psiholog, Violeta Rožić Dunović (31).

“Većinom se traže mladi kadrovi. Bilo kakav konkurs kada izađe, traže se ljudi od 25 do 30 godina. To je već naznačeno u uslovima konkursa. Možda samo 3 odsto firmi bi zaposlilo čovjeka mojih godina“.

A da je nezaposlenost teže podnositi što su ljudi stariji, potvrđuje u razgovoru za banjaluka.com i psiholog Violeta Rožić Dunović (31) koja sarađuje sa nevladinim udruženjem „Nova generacija“ u okviru savjetovališta za ljudske resurse. Pritisak okoline je u tom slučaju snažniji.

„Društvo od vas očekuje da ste se vi ostvarili, pronašli u određenim godinama. Kada kažete imam 45 godina svi očekuju da vi imate nekakav posao, redovna primanja, dom, porodicu, djecu, i onda vam je teže. Što je čovjek stariji, promjene i prihvatanje promjena ide teže“, kaže Rožić Dunović.

„Nezaposleni nerijetko upadnu u osjećaj  bespomoćnosti, beskorisnosti, depresiju, pritišću ih problemi novčane prirode i onda ne čine ništa da riješe taj problem. A prepustiti se problemu je najveća greška. Neophodno je sticati nova znanja“, apeluje Rožić Dunović. Tu ni nedostatak novca nije izgovor.

„Ima mnogo besplatnih kurseva na koje niko ne ide. Treba ulagati u sebe i svoje vještine na mnogo načina, a čovjek to prestane da čini i zatim ide od razočarenja do razočarenja i negdje se u tome izgubi kao u šumi i onda ako ne potraži pravi trag može se desiti da ostane na istom“, tvrdi psihologinja.

Ipak, Savanović očekuje i da državne institucije pokažu više inicijative i napora da pomognu nezaposlenima i pokrenu novi ciklus zapošljavanja.

„Život se sveo na nivo preživljavanja tj. na nivo životinje, da živiš samo da bi jeo. Ništa više. To je perspektiva, nažalost.“, Zlatko Savanović (49).

„Dok god državu ne interesuje proizvodnja i dok ne budu ulagali u privredu i otvaranje novih radnih mjesta, mislim da nema nikakve perspektive. Ovu državu interesuje samo da puni budžet i da kroz taj budžet peru pare“, mirnim glasom govori Savanović.

A do nekih boljih dana, koji će jednom valjda doći, izlazi na kraj sa svakodnevnicom kako zna i umije.

„Došli smo u situaciju da se sada borimo da preživljavamo, jednostavno sam prinuđen da radim sve i svašta. Situacija je vrlo teška, snalazimo se, uglavnom shvatamo da smo prepušteni sami sebi“.