Nostalgija

Istraživanja su pokazala da dvije trećine mladih ljudi želi napustiti BiH na duži period. Ti ljudi su razočarani situacijom u našoj državi i većina ne vjeruje da će na ovim prostorima dostojno živjeti od svog zanimanja.

Svako od nas poznaje nekog ko živi u inostranstvu i kada poredimo njihov život sa našim, čini nam se da oni žive mnogo bolje nego mi. Međutim, dolazimo do tog zaključka sudeći po materijalnim dobrima.

Istina je da van BiH mladi mogu pronaći bolje plaćene poslove. Istina je da su uslovi za život bolji, te da oni sebi mogu priuštiti luksuz, kao što su ljetovanja, zimovanja, bolja auta, kvalitetniju garderobu i tako dalje.

Posmatrajući situaciju u BiH, činjenica je da ćemo se još najmanje desetak godina boriti za egzistenciju, da ćemo platu dijeliti na račune, hranu i sredstva za higijenu i da će nam vrlo malo (a i to malo je upitno) ostati za našu ličnu satisfakciju.

Podaci kažu da se između 1996. i 2010. godine 50.000 ljudi odreklo BiH državljanstva i prihvatilo državljanstvo strane države.

Ja sam bila jedna od tih ljudi i iz ličnog iskustva mogu opisati kako izgleda život u inostranstvu jednog prosječnog, bivšeg državljanina BiH.

Vratila sam se u svoju domovinu, jer nikad nisam imala osjećaj da pripadam zemlji u kojoj sam boravila više od pola svog života. S tim problemom se mnogi naši ljudi suočavaju nakon što otputuju u inostranstvo.

Meni je trebalo mnogo vremena da se prilagodim na svoju novu zemlju. Prvo što sam primijetila, nakon što sam stigla na drugu stranu svijeta, je da je zrak mnogo rjeđi i vlažniji nego onaj na koji sam ja navikla. Tad sam shvatila da se nalazim daleko od zemlje u kojoj sam se rodila i u meni se stvorila neka vrsta praznine.

Problem inostranstva je to što se način života drastično razlikuje od onog na koji  smo mi navikli. Mi smo odgojeni na neki specifičan način koji ću ovdje nazvati „balkanski odgoj“ i teško nam je prihvatiti tuđe običaje, a strancima je takođe teško shvatiti naše.

Većina naših ljudi koji žive u inostranstvu je okružena ljudima sa Balkana, jer oni na taj način pokušavaju uskladiti svoj novi život u stranoj državi i ono što im fali iz njihove domovine. Ali, vjerovatno ste primijetili da se naši ljudi koji su veći niz godina proveli van BiH ipak razlikuju od onih koji su ovdje čitav život.

Problem nastaje u tome što se naši ljudi, u inostranstvu, ipak moraju asimilirati da bi sami sebi olakšali život, a uz to gube jedan dio tog „balkanskog odgoja“. Kroz tu asimilaciju i želju da ostanu vjerodostojni svojoj domovini, ljudi gube taj osjećaj pripadnosti i često se nalaze u nekoj sredini i suočavaju se sa problemima identiteta.

Iako se u inostranstvu bolje živi u materijalnom smislu, odlazak iz zemlje u kojoj si rođen često donosi psihičke probleme (depresije). Neki se ljudi lakše prilagode na razlike, ali mnogi vječito pate za svojom domovinom i maštaju o danu kad će se vratiti kući.

Priznajem da se ona praznina, koja se stvorila nakon mog odlaska u inostranstvo, nije sasvim popunila sa povratkom u BiH i da se ponekad zapitam da li sam donijela pravu odluku. Ponekad filmovi probude nostalgiju u meni, jer mi pružaju uvid u drugi život, u život koji sam možda mogla imati da sam ostala u zemlji toplote i neograničenih mogućnosti. Ali, kad sam bila u toj zemlji osjećala sam drugu vrstu nostalgije i vječitu želju da se vratim kući.

Sve bi bilo idealno kada bi mogli dostojno živjeti u zemlji u kojoj smo rođeni, ali situacija nam je takva da moramo odlučiti da li želimo biti materijalno ili emotivno zadovoljni. Ne želim isključiti mogućnost da je u inostranstvu moguće doživjeti oba aspekta, ali sudeći po iskustvima mojih bližnjih znam da ih uvijek nešto vuče ka rodnom kraju.