Andrić izgubljen u prevodu

Godina koja je skoro iza nas, ostaće, između ostalog, upamćena i kao godišnjica dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću, geniju riječi, piscu koji je za ovo pola vijeka bio učitelj mnogima,  ali čije majstorstvo još niko nije prevazišao.

Ivo Andrić

Čovjek  zanimljive pojave, ujedno odlučne i blago tajanstvene, umjetnik koji je imao tu sreću da se njegova veličina i značaj prepoznaju za života, međutim,  danas kada bi trebalo da uživa blagodeti vječnosti, Andrić je rastrzan između ponosa i razočaranja, a njegova djela su postala bojno polje, sudnica za predstavnike ideologija raznih vrsta.

Bosna, ta čudna i šarenolika zemlja; tlo ukrštanja raznih struja. Međa istoka, zapada i juga, bilo je Andriću osnovni i neiscrpni izvor inspiracije.

Zemlja koja je svojom istorijskom sudbinom i geografskim položajem dušu dala za antropološka istraživanja. Podsjetimo i njegova doktorska disertacija  nosila je naziv  „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“.

Moguće je , da je upravo taj rad danas polazna tačka onima koji ga nazivaju šovinistom, ideologom ove ili one vjere i vlasti. Iako to nigdje ni u jednom njegovom djelu nije izričito napisano, moguće je da je baš zato postao žrtva manipulacije onih kojima odgovara da se sve ono što je lijepo i korisno kod Andrića potisne zarad traženja kakvih šifrovanih poruka ekstremnog nacionaliste. Tako se najlakše ispira mozak, pogotovo kod nas. Ako može Andrić, zašto ne mogu i ja? Eto ga, opravdanje za mržnju.

To su teški i opasni udarci, da se neko ko je bio na tronu, svrgne samo na osnovu laži iz želje da se rat i patnje, bilo u nama, bilo oko nas, nastave i produže.

Ako smo sposobni posmatrati hladne glave i ako smo sposobni Andrića čitati u potrazi za istinama koje okrepljuju i izdižu duh, možemo jasno zaključiti da je ovu bolest ili simptom, ovo blago rečeno čudnovato stanje na svim mogućim nivoima u Bosni –  taj isti Andrić davno predvidio, ali na nivou ličnog identiteta odakle sve kreće.

Gdje nam je duh danas, šta nam je duh danas? Identitet?

Istina, mi danas smo posljedica onoga juče; Bosna je danas sinonim za rat i sve što teži da se osvjetli u nekom drugom ljepšem svjetlu koje nije politika, munjevito biva procesuirano kroz tu mašinu. Iako kvazi slobodna, kao da nam fali ropstvo, ne snalazimo se u tzv. demokratiji.

Sad kada su nam konačno sva vrata širom otvorena, kao da smo se umorili i  bez kraja i konca spleli u kovitlac svega i svačega, u kome, možda (ne)svjesno robujemo više nego u vijekovima iza nas.