Sukob jednog čovjeka i grada na Vrbasu

“K'o ukleti jedrenjak 
u gusti modri mrak 
uranja kolodvor. 
O, dobra noć Banjaluko! 

Ne, ne dolazim, 
samo prolazim. 
Nismo se videli dugo”.

Volim Balaševića. Volim Banjaluku. A najviše bih voljela kad bi se moje najveće ljubavi ujedinile, kada bi se pomirile, pa makar i na dva sata.

Đorđe Balašević

Svi mislimo da znamo priču o Balaševiću i Banjaluci. Neki kažu da je Banjaluka za njega bolno mjesto, mjesto gdje mu je srce slomila jedna Banjalučanka.

Neki kažu da je politika u pitanju, te da je Balašević uvrijedio mnoge u ovom gradu i da mu se izgovorene riječi nikada neće oprostiti.

Neki ga nazivaju izdajnikom.

Za mnoge druge je Balašević prije svega čovjek, a onda i nevjerovatno talentovan muzičar čiji svaki stih ima svoj smisao, čije su riječi pisane sa dušom i uz čije smo pjesme proživjeli mnoge sretne trenutke.

Politikom se ne želim baviti. Rat sam posmatrala očima djeteta. Nisam znala zašto ljudi pucaju jedni u druge, niti sam znala šta je to što nas svrstava u prijatelje i neprijatelje.

Mnogi moji vršnjaci ne vole Balaševića. Poštujem njihov stav, jer svako ima pravo na svoje mišljenje. Ali bih se voljela uvjeriti da ne bi bilo demonstracija i sličnih dešavanja kada bi Balašević odlučio da nas opet posjeti.

Tokom jednog intervjua u Sarajevu, 1999. godine, Balašević je izjavio da se nakon rata na prve pozive u Banjaluku odazivao sa riječima “Doći ću u Banjaluku pješice, kada budu na koncertu svi oni koji su bili na zadnjem koncertu”… I onda je bila ona rečenica “Ne moraš ni dolaziti”.

Tu su se stvorile tenzije i možda je tad započeo taj sukob između građana jednog grada pored Vrbasa i čovjeka koji se oduvijek bavio isključivo muzikom.

“Naći ću način da dođem u Banjaluku, a da to nikoga ne uvrijedi. Da to bude koncert kakav sam oduvijek želio, a ne događaj koji će probuditi opet neku zlu energiju koju definitivno treba uspavati na duže vrijeme”, rekao je Balašević.

Prije nešto manje od mjesec dana, Balasević je opet posjetio Sarajevo. Naravno, pitanje o njegovom odnosu sa Banjalukom je postavljeno. Njegov odgovor je bio “Dugo nisam bio ni u Banjaluci, a to je verovatno grad u kojem će mi biti najteže da nastupim, s obzirom na neke otvore koji postoje, a to je sve zbog one Skenderije”.

S tim odgovorom Balešević je mislio na koncert koji je prije nekoliko godina održao za djecu Bosne i Hercegovine. On  to vrijeme naziva “pipavim” zato što je tad morao paziti na svoje riječi kako nikoga ne bi uvrijedio i kako bi svi bili zadovoljni. Ali nažalost, ostao je određen broj nezadovoljnih.

Balašević ne gleda na svoju prošlost kao pogrešku. On smatra da se oduvijek borio protiv rata i njegove riječi “rat prolazi, ljudi ostaju” će nekima od nas zauvijek ostati u sjećanju.

A šta Banjaluka kaže na to?

Neka vrsta netrpeljivosti je očigledno još uvijek prisutna u našem gradu. Impresivne zgrade se mogu vječno graditi, ali te zgrade nikada neće sakriti gubitak koji smo svi zajedno pretrpjeli. Umjesto prikrivanja iza novih fasada, trebali bi se fokusirati na obnovu našeg zajedničkog duha i srca. Priroda će se sama izliječiti. Ona je oduvijek nadživljavala sve naše hirove i samo bi nas ponekad podsjetila kolika je njena snaga.

Radimo sami na sebi, a onda pokušajmo oprostiti jedni drugima. Možda će nas tad Balašević i posjetiti.

http://www.youtube.com/watch?v=hVI3sqDQ1Rc&feature=colike