Građani sve otuđeniji jedni od drugih

Da su komšijske veze Banjalučana pale na najniže grane, svjedoče stanovnici gradskih stambenih naselja koji su dočekali da ne poznaju čak ni ljude sa istog sprata.

Ovo potvrđuje i penzionerka Zora Kekić (82), koja živi u soliteru u Beogradskoj ulici u Boriku.

“Komšije skoro da se ne poznaju. Promijenilo se sve. Došli su neki novi ljudi, generacije i pravila. Niko ni sa kim”, tvrdi Zora.

Starica kaže da su komšijske veze ranije bile čvrste kao granit. Bilo je više posjećivanja i druženja.

“Govorilo se “prvo pogledaj komšiju, pa u sunce”. Zajmili su se šećer i kafa, a nije bilo teško pričuvati komšijsku djecu i pripaziti na stan. Čak smo zajedno izlazili. Sada ima i onih koji ne pozdravljaju. Kao jedan mlađi čovjek iz mog ulaza. A i ostarilo se, pa ne treba suviše kritikovati, iako se susjedi bolje okupe uglavnom kada neko umre, pa idu na sahranu”, naglašava Kekićeva.

S njenim riječima je saglasan i Banjalučanin Emil Tušinski (58) koji četiri decenije živi u istom naselju.

“Komšije su nekada bile kao rod, a danas se ne poznaju čak ni kada žive vrata do vrata. Mislim da se to dešava zbog migracija, uvećanja grada i dolaska novih generacija koje su se potpuno okrenule sebi. A i dosta stanova se iznajmljuje, što utiče na komšijske odnose. U mom ulazu se još pozdravljamo, mada više nema prave susjedske solidarnosti”, objašnjava Tušinski.

Ipak, kaže da je zadržao naviku da kod pojedinih komšija ode na kafu.

“To je kod mene i nekih mojih suseda ostalo, i tako će biti dok smo živi, iako u Boriku odavno važi pravilo-veća zgrada, labaviji komšijski odnosi. Tako nerijetko čitam da umrlog komšiju nađu nekoliko dana poslije smrti, što mnogo govori”, ističe Emil.

Sociolog Braco Kovačević objašnjava da narušeni dobrosusjedski odnosi razobličavaju nekadašnje definicije o toploj slovenskoj duši.

“Nekada smo govorili o hladnom i bezdušnom Zapadu koji komšijske odnose reguliše zakonima, ali smo u međuvremenu pokazali, i za to nam niko nije kriv, da zapravo mi nemamo duše. Na primjer od Drugog svjetskog rata do raspada bivše Jugoslavije bili smo bliži, socijalno osjetljiviji i solidarniji bez obzira na ideologije, a sada se i komšije sastaju samo na slavama i sahranama”, ističe Kovačević

On navodi da nisu oslabile samo susjedske veze, već su potkopani i porodični odnosi.

“Ako su poremećene porodične veze, ni komšijske ne mogu da budu bolje, jer je puno netolerancije i mržnje po principu da susjedu crkne krava. Gube se toplina među ljudima i radost susreta. Jednostavno, komšiluk i ostalo su razbile već poznate postratne devijacije u vidu pljačkaške privatizacije, nezaposlenosti, duhovnog i materijalnog siromaštva i grube podjele stanovništva na nezasluženo bogate i sirotinju”, smatra Kovačević.

On tvrdi da što je grad veći, viša je i otuđenost njegovih stanovnika.

“Dok se u selu svi znaju, upućeni su jedni na druge i sarađuju, u gradu se ljudi ne znaju iako žive na istom spratu, kurtoazno se pozdravljaju ili ne pozdravljaju. Evo Ivo Andrić, kome sada posvećuju grad, govorio je da će ovo društvo ići naprijed samo ako pređe crtu dostojanstva da čovjek o čovjeku priča dobro a ne loše. Međutim, dotle još nismo dobacili”, kaže ovaj sociolog.

Za to vrijeme Igor M. koji živi u stambenoj zgradi u Obilićevu naglašava da je srećan što ne poznaje komšije.

“Istina je da nema onih susjedskih odnosa, a kako će ih biti kada mi je zgrada puna malograđana, koji tek treba da se naviknu na gradski život. Oni me pozdravljaju i tapšu po ramenu, međutim čim se okrenem počnu ogovarati. Gledaju mi u kesu kada dođem iz prodavnice i znaju sve o meni, iako ne znam ništa o njima, niti me zanima”, kaže ovaj mladić.

Izvor: Press