Desetogodišnja Nikolina iz Kotor Varoša odrasta u tri kvadrata (Foto)

Krov nad glavom i topla soba u koju bi mogla pozvati školske drugare na rođendan jedina su želja desetogodišnje Nikoline Jerosimović iz mjesta Jezerka nedaleko od Kotor Varoša.

Za razliku od njenih vršnjaka koji sanjaju novi bicikl, mobilni telefon i skupe igračke, ova nasmijana, plavokosa djevojčica želi samo kuću u kojoj bi bezbrižno provodila djetinjstvo.

Iako nema osnovne uslove za život, a zadaću piše uz plamen svijeće, Nikolina je odlikaš.

“Imam dosta petica i poneku četvorku. Lijepo mi je u školi, imam puno drugara” – stidljivo kaže Nikolina.

Ona sa ocem Duškom (43) i majkom Muneverom (30) već devet godina preživljava u neuslovnoj drvenoj baraci veličine tri kvadrata, u jednoj prostoriji koja je i spavaća i dnevna soba, ali i kuhinja.

Osim kreveta napravljenog od dasaka, starog šporeta i  starog kredenca nemaju ništa više. Vatru lože i dan i noć samo da sačuvaju svoju jedinicu od surove zime, ali kroz šuplje zidove i plafon zakrpljen starim daskama fijuče vjetar.

Sa strahom i zebnjom da će im vjetar odnijeti krov i da će se trošni zidovi urušiti na njih, žive od danas do sutra. Ni miševi nisu rijetki gosti u ovom skromnom domaćinstvu.

“Miševi ulaze kroz ispucale zidove, čujem ih noću. Plašim se samo za dijete, mi ćemo već nekako. Ljetos nam se u kuću uvukla zmija” – kazao je Duško.

Kuću u kojoj su živjeli prije devet godina spalio je grom i od tada traje njihova borba za goli opstanak.

“Grom nam je spalio kuću, jedva smo žive glave izvukli. Od tada pa do danas zakucali smo na mnoga vrata, ali slaba vajda od toga” – priča Duško koji s vremena na vrijeme zaradi neki dinar radeći na dnevnicu kod komšija.

Uspije od toga, kako kaže, da kupi vreću brašna i osnovne namirnice da prehrani suprugu i kćerku.

Imaju i tri ovce i četvoro jagnjadi, ali šta vrijedi kad bez struje i zamrzivača nemaju gdje meso sačuvati.

Osim pomoći koju im s vremena na vrijeme obezbijede humanitarci iz kotorvaroškog Crvenog krsta i Centra za socijalni rad, niti ih ko obilazi niti im pomaže. Žive kako znaju i umiju.

“Imali smo i nekoliko koza, ali smo ih prodali da obezbijedimo novac za liječenje supruge koja se povrijedila dok je ranije radila u jednoj firmi” – rekao je Duško i dodao da ni njegovo zdravlje nije baš najbolje, jer je povrijedio kičmu u saobraćajnoj nesreći.

Sa suzama u očima Munevera kaže da joj najteže pada to što nemaju kupatilo.

“Najteže je za higijenu. Kupamo se kod djevera u kući, tu u komšiluku, a veš otkuvam u loncu pa nosim na rijeku da operem” – priča Munevera, stidljivo skrivajući ruke ispucale od hladne vode.

Sekretar kotorvaroškog Crvenog krsta Borislav Brborović kaže da posljednje tri godine pomažu porodici Jerosimović u skladu sa svojim mogućnostima.

“Uslovi u kojima oni žive su nehumani. Pomažemo im koliko možemo. Pokušali smo da animiramo i druge da pomognu, ali nismo naišli na odziv ni mještana ni nadležnih u opštini” – rekao je Brborović i dodao da je na području ove opštine 118 socijalno ugroženih porodica.

Direktor Centra za socijalni rad u ovoj opštini Dragan Pejaković ističe da je upoznat sa teškom situacijom porodice Jerosimović.

“Pomagali smo im više puta kroz jednokratnu novčanu pomoć. Nemamo dovoljno sredstava da im obezbijedimo adekvatan smještaj i smatram da bi  više trebalo da se angažuje i opština” – rekao je Pejaković i dodao da će se Centar rado odazvati svakoj akciji i pomoći.

Pomoć za školu

Dragan Pejaković kaže da Centar za socijalni rad svake godine obezbijedi udžbenike i školski pribor za Nikolinu, kako bi spremno dočekala školsko zvono i imala sve što je potrebno za nastavu.

“Prethodnih godina smo joj dodjeljivali udžbenike, a ove godine uspjeli smo da obezbijedimo i školski pribor” – rekao je Pejaković.

Izvor: Glassrpske/  Milijana Latinović