Kako se završavaju fakulteti u BiH: Doktorske disertacije od 50 do 150 KM

I dok je nedozvoljena trgovina diplomskim dokumentima veliki posao širom Balkana, stručnjaci kažu da se Makedonija i BiH više nego druge zemlje prave da ne vide loše stečene diplome. Prekogranično istraživanje novinara u Makedoniji i Bosni i Hercegovini pokazalo je da postoji visokoorganizovani i efikasni sistem prodaje sumnjivim diplomama koji koriste rupe u zakonu, tromost države i institucija, saučesništvo nekog akademskog osoblja – i rastuću potražnju studenata koji nisu voljni, ili sposobni, da posao obave sami.

Mnogi internet oglasi u Bosni i Hercegovini koji nude prodaju teza po niskim cijenama dolaze s garantom: tekst je original i rad će proći test na plagijat. Propisi o plagijarizmu na svim nivoima vlasti u BiH, zbog nedostatka zakona, ostavljeni su obrazovnim institucijama da se njima bave pojedinačno. U praksi, većina univerziteta nema striktna pravila o plagijatorstvu. Najbolji univerzitet u državi, onaj u Sarajevu, nema načina kako provjeriti da li je neki rad original i koje su sankcije za plagijat, piše Deutsche Welle.

Za profesora sarajevskog univerziteta, Marija Hiberta, to nije nikakvo iznenađenje. “Sve je na tržištu danas tako da nisam iznenađen time, nimalo”, kaže Hibert, autor priručnika o plagijarizmu za Univerzitet u Sarajevu. Sa kompleksnim obrazovnim sistemom, manjkom transparentnosti i visokim nivoom korupcije, vlasti nemaju načina da se bore protiv toga u Bosni i Hercegovini koja je jedna od rijetkih zemalja u Evropi koja nema ministarstvo obrazovanja na državnom nivou.

Bosna i Hercegovina ima oko 110.000 studenata, podaci su državne agencije za statistiku. Sa populacijom od 3.6 miliona, ova balkanska zemlja ima najveći broj institucija za visoko obrazovanje – deset državnih i 37 privatnih. U Bijeljini, gradu na sjeveroistoku, u kojem živi oko 110.000 stanovnika, postoji deset različitih fakulteta gdje neko može steći diplomu iz ekonomije.

Proporcionalno tome, broj internet oglasa koji nude sve vrste teza za novac je takođe veliki. Na jednom od internet oglasa se tvrdi da ponuđač ima “bogato i dugo iskustvo u pisanju teza” za novac. Postoji i cjenovnik: eseji za 15 KM, prezentacije za 10 KM i master teze i doktorske disertacije od 50 do 150 KM.

Većina oglasa insistira na komunikaciji emailom i garanciji privatnosti ali nije rijetkost naći broj telefona u tim oglasima, iako su mnogi van funkcije. Neke koje smo dobili nisu bili raspoloženi da razgovaraju, čak ni anonimno putem email komunikacije. Neki oglasi koji su izgledali više sofisticirani nego drugi spremni su garantovati kupcima kompletan kvalitet rada. Ko bi trebalo da provjerava da li je rad plagijat pitanje je na koje pola države još nema odgovor.

Siniša Aleksić iz Omarske u sjeverozapadnoj Bosni uhapšen je u martu 2010. godine na radnom mjestu u bolnici nedaleko od Banjaluke, samo 20-ak dana nakon što je dobio posao doktora. Policija je sumnjala da je Aleksić, u to vrijeme 27-godišnjak, lažirao diplomu medicinskog fakulteta.

On se prijavio za posao za doktora sa svim neophodnim dokumentima. Mirko Stanetić, direktor Kliničkog centra Banjaluka, potvrdio je za medije u to vrijeme da su Aleksićevi papiri izgledali uredno pa ga je stoga bolnica angažovala na odjelu abdominalne hirurgije.

Njegove kolege su tvrdili da je Aleksić izgledao kao da zna šta radi i da je samo pomagao, kao praktikant, doktorima u operacionoj sali. Njegovi baka i djed su rekli medijima da je Siniša oduvijek sanjao da bude doktor. Završio je medicinsku školu i upisao medicinu 2002. i da je studirao vrijedno. Čak su i proslavili njegovu diplomu!

Oni su među mnogima koji su bili šokirani kada je policija našla opremu za izradu diploma u Sinišinom stanu. Policija je tamo pronašla njegovu lažnu diplomu ali ne i dokaze za izradu diploma za nekoga drugog osim za sebe.

Zdenka Krivokuća, dekanesa Medicinskog fakulteta u Banjaluci, potvrdila je da je Aleksić počeo studije 2002. godine ali da nije došao dalje od druge godine. Prestao se pojavljivati na fakultetu i zatražio je 2009. godine da bude ispisan.

Aleksić je osuđen na osam mjeseci zatvora u oktobru 2012. Njegova kazna je počela u junu 2015. nakon konačne presude. Pušten je za Novu godinu. Šef banjalučke bolnice, Mirko Stanetić, rekao je 2010. da nije njegova dužnost ili dužnost bolnice da provjerava da li je diploma validna. “Nije naša dužnost niti ikada treba da bude”, rekao je Stanetić Glasu Srpske 2010. godine.

Bosna i Hercegovina ima okvirni državni zakon o visokom obrazovanju ali ne spominje plagijarizam nijednom. Većina propisa o visokom obrazovanju su na nižim nivoima vlasti, entitetima ili kantonima.

U jednom od dva bh. entiteta, Republici Srpskoj, zakon spominje plagijarizam ali ostavlja prostora za definisanje svakog instituciji pojedinačno. Nakon mjeseci pokušaja da dobijemo odgovor od Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, nismo dobili informaciju o tome koliko institucija je regulisalo plagijate. U drugom entitetu, Federaciji, još je komplikovanije. Nema entitetskog zakona o visokom obrazovanju uopšte. Svaki od deset kantona imaju svoje zakone. I nijedan ne spominje plagijarizam.

Sa Univerziteta u Sarajevu, najvećeg univerzitet u BiH, niko nije bio voljan pričati o plagijarizmu i načinima na koje se bore protiv toga. Univerzitet koristi pisanu izjavu studenta koju svako potpiše uz predaju završene teze. Izjava kaže da je tekst originalan i da nije plagijat. Plagijarizam se spominje samo u Etičkom kodeksu Univerziteta ali ne kaže na koji način se otkriva plagijat ili šta su sankcije.

Mario Hibert, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, napisao je uputstvo kako da rad ne bude plagijat. Kaže da Univerzitet nije obezbijedio softver za provjeru plagijata. Dodaje da ni on ne koristi nikakav softver za provjeru plagijata. “Google je dovoljan. Čim posumnjam na nešto mogu da proguglam nekoliko rečenica, označim ih i provjerim veoma brzo i na taj način obično otkrijem plagijat”, kaže Hibert. On dodaje da je odgovornost na mentorima koliko i na studentima. Postoji i komisija za svaki master rad ili doktorsku disertaciju tako da namjanje tri člana pročitaju tezu.

Trenutno nema digitalnog registra za studentske teze što otežava profesorima da provjere da li je teza korištena više od jednom. Hibert kaže da, koliko god je lako plagirati, toliko je lako otkriti to – objašnjavajući kako je otkrio jedan plagiran rad.

“Jednom sam imao situaciju da sam bio odlučan da provjerim plagijat jer sam bio ubijeđen da je tako. Stil je bio previše razvijen za studenta, previše istančan i iznenadilo bi me pozitivno kada bi neko od mojih studenata bio sposoban tako da piše”, kaže Hibert i dodaje da je tri dana pokušavao da uđe u trag originalnom radu. “Kroz reference sam došao do originalnog teksta koji je bio na engleskom. Tu su bile reference iz 1986. i 1995. godine i pomislio sam da bi neko trebao da je jako dobro informisan kad ima te izvore. Na kraju sam našao izvor i rad koji je doslovno preveden”, kaže Hibert i objašnjava da je to bio jedini ozbiljan slučaj plagijata s kojim se susreo. Student je pao na ispitu i obnovio predmet.

Jedna od najpoznatijih optužbi za plagijat je slučaj profesorice Fakulteta političkih nauka iz Banjaluke, Radmile Čokorilo. Anonimna dojava izdana je Fakultetu političkih nauka u Beogradu, gdje je Čokorilo stekla doktorat 2011. godine. Optužena je da je koristila sopstveni rad iz 2009. godine ali i dijelove knjige njenog mentora, Đorđa Pavićevića, bez propisnih navoda.

Pavićević je potvrdio medijima da njen doktorat nije testiran na plagijarizam u to vrijeme i da je nakon testa 2015. godine softver našao da je dva posto rada prethodno objavljen sadržaj. U međuvremenu je u anonimnoj dojavi je tvrđeno da od 290 stranica, 115 nije njeno. Iako je Pavićević tvrdio novinarima da rad nije plagijat, beogradski fakultet je formirao komisiju u martu 2015. godine, koja je završila svoj rad ali to akademsko vijeće fakulteta nikada nije razmatralo i donošenje odluke je odgođeno. Finalna odluka još nije bila donesena krajem januara 2016.

Prodavanje usluga ‘izrade master teza’ ili nekih drugih radova kao što su srednjoškolski eseji, bachelor teze ili čak doktorske disertacije, su oglasi koje nalazite u desetinama, najviše na internetu. ‘Pružaoci’ tih ‘usluga’ otvoreno nude da ‘izrade’ te proizvode sa sloganima uobičajenim za svaku reklamu: “mi cijenimo vaše vrijeme” ili “kvalitet zagarantovan”. U mnogim slučajevima, odgovor na upite o ‘uslugama’ dolazi u roku nekoliko minuta. Razgovor obično počinje jednostavno, ali uobičajeno, kao na primjer o opštim pitanjima za koji fakultet je rad, koja je cijena, rok, i dolazi do teme i detalja.
Pretvarajući se kao student zainteresovan za kupovinu završenog master rada napravljeni su mnogi kontakti sa osobama koje stoje iza oglasa što je rezultiralo razgovorima o detaljima o izmišljenoj temi master teze iz građevinarstva.

Jedna od njih je čak rekla da ima doktorat i da je radila kao predavač te da ima nekoliko asistenata koji pomažu. “Što se tiče rada, moram da kažem da se koristi sva raspoloživa literatura i izvori se citiraju… postoje softver sistemi koji provjeravaju da li je plagijat ili ne”, kaže ta osoba, “Što se tiče mog iskustva, radili smo radove za ozbiljne fakultete i univerzitete i samo imamo pozitivna dugogodišnja iskustva”.

Raspitujući se okolo, kao student, o tome da li treba brinuti za provjere plagijarizma ili bilo šta drugo, odgovori su bili skoro isti i to da je sigurno sklopiti taj posao. “Jedina stvar za koju treba da brinete je da naučite prezentovati i odbraniti tezu, koja je naravno plaćena i isporučena”, napisala je jedna od osoba iz oglasa.

“Iskreno mislim da se to ne provjerava toliko. Caka je da ne kopiraš cijeli tekst od nekoga, na način da samo staviš svoje ime”, kaže naš neimenovani sagovornik. “Kada koristim nečiji tuđi rad, promijenim redoslijed riječi u rečenici, ili na neki način parafraziram taj dio koji uzmem, ali ne citiram taj rad kao referencu nego gledam reference u tom dijelu što su obično neke knjige, tako da stavim te knjige kao reference”.

Izvor: Fokus.ba