Privatni muzej u dvorištu kuće: U starinama je velika vrijednost, a i smeće krije dragocjenosti (Foto)

Nikad nije kasno, dovoljno je samo imati jaku želju koju ste, bez imalo obično prisutnog kolebanja, odlučili sprovesti u djelo.

Bilo istinito ili ne, ovim geslom se rukovodio 75-ogodišnji Mumin Bajrić iz Stijene, sela nadomak Cazina, koji je svoju mladalačku ljubav prema starinama i antikvitetima odlučio pretočiti u izgradnju privatnog muzeja u dvorištu vlastite kuće.

Tragajući za Muminom po krivudavim i uskim stijenskim puteljcima, stanovnici ovog tipičnog krajiškog mjesta nam sugerisaše: “Samo pravo! Poslije džamije lijevo i tako do kraja puta”.

I zbilja, na kraju svježe asfaltirane ceste ukazaše se zidine starog grada u Stijeni. Odmah pored zidina, ugledasmo ono zbog čega smo i došli.

“Je li Muminova kuća?”, upitasmo čovjeka koji je sjedio u dvorištu kuće.

“Jeste”, odgovori ljubazno, napominjući da mu je Mumin otac.

Reče da je Mumin u kući, ali da nije baš najboljeg zdravlja. Upitaće ga, kaže, može li s nama razgovarati, ali, napominje, ne garantuje ništa.

Ipak, nakon 2-3 minute, iz, kako izgledaše, novosagrađene kuće izađoše on i Mumin.

Stari krajiški dedo, vidno oslabljenog zdravstvenog stanja, pruži ruku i reče:

“Recite, sve što vas zanima, ja ću vam odgovoriti”.

Sjedosmo u malenu drvenu kućicu tradicionalnog tipa, sagrađenu isključivo s ciljem da se u njoj sakupe i eksponiraju sitniji predmeti i starine. Mumin ubrzo započe svoju priču:

“Na ovu ideju došao sam prije četiri godine, ne više, jer sam čvrsto odlučio da konačno nešto učinim za ono prema čemu sam oduvijek gajio simpatiju”.

I smeće krije svoje dragocjenosti

Ubrzo nakon zacrtanog zadatka Mumin se dao na posao. Krenuo je u obilazak komšiluka i okolnih cazinskih sela, raspitivao se i tragao te malo po malo punio svoju zbirku starina.

“Najviše me pogađalo kada sam vidio da neki ljudi stare i veoma dragocjene stvari i predmete odvoze na smeće. Govorio sam im: ‘Gdje ćete s tim na smeće, pobogu?!'”

Na kraju bih takve predmete uzeo od njih, ili čak pokupio sa smeća te donosio u svoju arhivu. I tako je započela njegova nova životna stranica u sedmoj deceniji života.

Sve predmete do kojih je došao očistio je i uredio, a one što su bili pokvareni, popravio i učinio ponovo funkcionalnim. I ne samo to, na svakom od njih je napisao ime darivaoca, “nek’ se zna od koga je“.

Kaže da je na mjestu gdje je sagradio novu kuću prije bila stara kuća, građena u tradicionalnom bosanskom stilu. “Ni danas ne mogu prežaliti što sam je srušio”, napominje, “jer bi se odlično uklapala u ambijent onog što sam sada napravio“.

A u onom što je napravio čuva se gotovo cijela istorija stijenskog kraja. I ne samo stijenskog, već i svega onoga što je podsjećalo na život na prostorima Bosanske Krajine, pa čak i Like i Korduna.

Tako se u Muminovoj zbirci starina mogu pronaći brojni kućanski predmeti, poljoprivredna pomagala i alati, razno posuđe od gline, drveta ili metala, stari namještaj, odjevni predmeti, prostirke, ćilimi i serdžade.

“Jednu trećinu predmeta sam platio kako bih došao do njih. Ali ne žalim ni najmanje”, kaže Mumin, napominjući da je u početku najteže bilo doći do stare šivaće mašine. Prvu je našao na jednom smetljištu.

“Sad imam pet takvih”, ponosno ističe.

Rešeto, “stalak” za djecu i “varićak”

U njegovoj zbirci trenutno je blizu 200 eksponata. Svaki od njih ima svoju priču.

Najvrednijim predmetom smatra staro rešeto koji su stariji stanovnici Cazinske krajine koristili za mljevenje pšenice. Tu je i “stan” za tkanje tepiha i ćilima. Na podu je stara bešika za dijete, a do nje “stalak” za djecu, koji se koristio da bi djeca brže prohodala i učvrstila noge.

Pokazuje nam i “varićak”, pojašnjavajući kako se radi o staroj mjeri za pšenicu i žito u Cazinskoj krajini. Pun “varićak“ ima 12 kilograma. Dobro očuvana je i stara sehara gdje su žene čuvale svoje vrijedne predmete i uspomene. Mumin posjeduje i stari radio Portorož koji je, kako kaže, najstariji u bivšoj Jugoslaviji.

U improviziranom izlogu na zidu su i brojni ibrici, fenjeri, džezve, ćilimi, kao i nezaobilazna šargija. U ćošku je vaga “iz onog doba” koja može podnijeti teret do 50 kilograma, a vidjeli smo i peglu koja se punila žarom, tešku najmanje 4-5 kilograma.

Mnogo toga nismo ni uspjeli vidjeti, budući da je, kako kaže, vrijeme trenutno hladno i prevrtljivo, pa je neke stvari morao skloniti na sigurno. No, zato su sve Muminove eksponate uspjeli pogledati brojni radoznali posjetioci koji su njegov muzej posjećivali kroz posljednje četiri godine. S vremena na vrijeme, napominje, čak i neki turisti svrate.

Pred sami kraj razgovora Mumin kaže da mu je sve teže doći do novih “starih” predmeta.

“Pobacao narod! Ne znaju više ni ko su, ni šta su”, pomalo razočarano konstatuje.

No, unatoč svemu, kaže da će i dalje tragati za svim predmetima koji su, kod većine ljudi, izgubili bilo kakvu vrijednost. Za njega nisu i neće.

“Što više vremena prolazi, takvi predmeti dobijaju na vrijednosti. Samo kad bi ljudi to razumjeli”, zaključuje.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Izvor: Klix.ba