U rijekama više šporeta i veš mašina nego riba: Kako se Srpska rješava elektronskog otpada

Dok se u cijelom svijetu ovaj otpad tretira kao opasan, odvaja na posebne deponije, a veliki dio reciklira, u Srpskoj čak ne postoji ni zakonski akt kojim se ta oblast reguliše.

Prema podacima najnovijeg istraživanja programa za okolinu Ujedinjenih naroda, količina elektronskog otpada svake godine raste za  40 miliona tona i tim predstavlja jedan od najgorih oblika zagađivanja planete Zemlje.

Ako uzmemo u obzir da je odlaganje ovog opasnog otpada u Srpskoj tek u začeću, građani gotovo da ni ne znaju kako postupiti sa njim, postavlja se pitanje, kako se kompanije, institucije i ministarstva rješavaju starih računara, telefona i ostalog otpada opasnog po okolinu?

Iako Zakonu o upravljanju otpadom postoji, akt koji detaljano propisuje mjere zabrane i ograničenja korišćenja električne i elektronske opreme koja sadrži opasne materije, te način i postupak upravljanja ovim otpadom, tek je u izradi.

Ne ohrabruju ni podaci resornog Ministarstva u Srpskoj, koji pokazuju da u RS rade samo dva ovlaštena servisa za prikupljanje ovog otpada. Primjera radi, samo u gradu Zagrebu postoje tri.

Uprkos svemu, iz Vlade RS stižu odgovori da se električni otpad planski zbrinjava  na osnovu, za sada nepotpunog, Zakona o upravljanjem otpadom.

“Prikupljen otpad se zbrinjava isključivo preko ovlaštenih organizacija, a isti se centralizovano prikuplja od svih ministarstava i republičkih upravnih organizacija” – objasnio je pomoćnik direktora sektora za ITO, Zoran Savić.

Dodaje da je ovlaštena organizacija koja za vladu radi ovaj posao “ČISTOĆA” a.d. Banjaluka.

Iako su institucije, zbog velike količine stare opreme, odgovornije, te otpad predaju servisima, nesavesni i neupućeni građani većinu ovog opasnog otpada bacaju u rijeke, šume, te na divlje deponije.

To potvrđuju i iz kompanija C.I.B.O.S., koja, sa sjedištem u Sarajevu, ima svoje servise po mnogim gradovima, dok se reciklaža obavlja u Sarajevu i Tuzli. Posle reciklaže, neki dijelovi odlaze u Sloveniju, a krajnji reciklant je Kina.

“Nažalost, to kod nas još nije zaživjelo, jer ljudi nisu upoznati. Imali smo nekoliko firmi koje su nam dovezle staru opremu, ali građani sami gotovo da i ne dolaze” – kaže Zdravko Pepić, iz kompanije C.I.B.O.S. iz Prijedora.

Nebriga građana, ali i same vlasti, dovela je do niza klimatskih promena i nepogoda, jer ovaj opasni otpad najčešće završi negdje u prirodi.

Student Mašinskog fakulteta u Banjaluci, Đorđe Tihomirović, kaže da se  90 odsto dijelova pojedinih uređaja može reciklirati.

“Ljudima su pune ladice telefona, baterija ili sličnih stavri, a u rijekama ima više šporeta nego riba. Ali ništa me ne čudi, jer smo mi još uvijek „na Vi“ sa reciklažom” – kaže student mehatronike, dodajuću da su najveći problem punjači za telefon i baterije koji se često mijenjaju.

Odgovore od Fonda za zaštitu životne sredine i energetsku efikasnost RS, koji bi, bar po Zakonu o upravljanju otpada, trebao imati sve podatke vezane za ovaj opasan otpad, nismo dobili.

Uskoro deponija u Banjaluci

Direktor Javnog preduzeća regionalna deponija DEP-OT, Novo Grujić, kaže da se za sada ne bave prikupljanjem ovog otpada, ali da je i sam svjestan koliko je to potrebno.

“Uskoro planiramo otvaranje recikažnog dvorište na deponiji u koje će se moći odlagati veliki kućanski aparati, jer znam da ljudi imaju starih električnih šporeta, frižidera, televizora koje nemaju gdje da bace” – najavljuje Grujić.

Izvor: Blic