Kako je to biti ženski fudbalski sudija? (Foto)

Share on FacebookTweet about this on Twitter

Objavljeno: 1. 12. 2016

Fudbalski sudija, Nikoleta Nina Obradović ima velike ambicije i želi da stigne do Lige šampiona. MONDO je razgovarao sa ovom djevojkom, evo kako doživljava svoj posao!

sudija1

Igra se devedeseti minut važne utakmice, odlična lopta iza leđa odbrane i napadač domaćih postiže pobjedonosni gol (čini se potpuno regularan) i počinje veliko slavlje, ali zastavica je podignuta, signaliziran je ofsajd.

Cijela domaća ekipa kreće u juriš na pomoćnika. Ružne riječi, psovke, ponekad i gurkanje su neizbježni, dok ne pritrči glavni sudija i kartonima raščisti  situaciju. U zemljama Balkana to je normalna pojava, ali može se vidjeti i u najjačim ligama. Ali, kako reaguje frustrirana domaća ekipa u potpuno istoj situaciji kad sa podignutom zastavicom, kraj aut linije stoji, pripadnica ljepšeg pola!?

Na ovo kao i na mnoga druga pitanja odgovorila nam je Nikoleta Nina Obradović (26), mladi fudbalski sudija iz Berana.

Nina u razgovoru za MONDO govori o raznim zanimljivim situacijama sa kojima se sreće kroz svoju karijeru.  Žali što nema drugarica sa kojima bi mogla da podijeli svoja iskustva, jer njih, obično, fudbalske teme ne interesuju. Otkriva koji je to komentari najviše povrijede i kako reaguje na nekulturu gledalaca, trenera, fudbalera…

Suđenjem je počela da se bavi 2008. godine i od tada je odsudila oko 150 utakmica u raznim rangovima. Cilj je zacrtala i hrabro ide ka njemu. A cilj se zove Liga šampiona.

sudija3

Zašto si odabrala da budeš sudija i to baš fudbalski?

“Oduvijek sam se bavila sportom. Košarka, odbojka, tenis… ali nikad fudbal. O fudbalu nista nisam znala. U to vrijeme otac moje najbolje drugarice počinje da trenira ženski fudbalski klub. Otišli smo na par treninga ali kako nismo bili zainteresovani za igru,  uputili su nas u savez da se raspitamo o suđenju. To smo i uradili. Kada sam počela da sudim, nije mi više padalo na pamet da se vratim igranju fudbala. Privlačio me sami osjećaj da sam ja autoritet i da kontrolišem igru”.

Kako su reagovali tvoji roditelji i šta su ti rekli kad si im saopštila da želiš da budeš fudbalski sudija?

“Reakcije su bile različite. Majka je bila protiv i pitala se šta će mi to, nije to za mene. Sa druge strane, otac je bio oduševljen jer je i on bio fudbalski sudija punih 16 godina. Nije mu bilo svejedno kako ću se snaći u svemu tome, ali bio je oduševljen idejom. Ali od početka pa do danas je bio moja najveća podrška i vječiti kontrolor. Ali i kritičar”, kroz osmijeh kaže Nina.

Da li uspijevaš da objasniš drugaricama šta je ofsajd i kako to radiš?

“Nikad me nijedna drugarica nije pitala za tako nešto pa i nisam imala potrebe da objašnjavam. Nažalost, prilično su nezainteresovane kad su fudbal i suđenje u pitanju”.

Poznato je da sudije često umiju da budu na meti trenera, igrača, da ne govorimo o publici. Kako ti reaguješ kad se nađeš u takvim situacijama?

“Na početku moje karijere toga je bilo mnogo više nego sada. Sad skoro da se i ne desi. U početku sam sudila petlićima i pionirima, pa i nije bilo toliko strašno. Možda su u tom periodu najveći problem bili treneri. Ali iste godine sam počela da sudim seniorima i tad nastaju pravi problemi. Bilo je i prepirki i psovanja, ali kad vidim kako prolaze moje muške kolege, ne pada mi na pamet da se žalim”.

Ima li nešto da ti pada teže od psovki i malicioznih komentara?

“Ima – ignorisanje i neprihvatanje! Kad stavim na vagu psovke i neprihvatanje, mnogo teže mi pada ovo drugo. Svaka moja odluka, bila ispravna ili ne, komentarisala se: ‘Ma šta ona zna, ona je žensko’. Najviše me pogađalo kad se zbog nekih ljudi osjetim neprijatno I odbačeno, kao da ja uopšte nisam sposobna za ‘muški’ sport”.

Da li ti je ikad padalo na pamet da odustaneš od svega?

“Moj početak nije bio lak. I često sam znala da dođem posle utakmice iznervirana i da pomislim: ‘šta će meni ovo’?! Ali ipak sam ostala i išla sam dalje. Ako me pitate kako, neću znati da vam kažem. Ali valjda me naprijed vukla moja ljubav prema suđenju. Mislila sam da će se takvo razmišljanje vremenom promijeniti. Imala sam i veliku podršku kolega koji su bili na mojoj strani kad je bilo teško. Ali najveću podršku sam imala od oca Ranka, koji me unaprijed spremio na sve što me čeka”.

sudija2

Postoji li neka utakmica koja ti je posebno ostala u sjećanju?

“Pomenula bih dvije utakmice, iz različitih razloga. Berane – Partizan jer je utakmica bila humanitarnog karaktera. A druga je finale Kupa Crne Gore za žene, Mladost – Ekonomist. Jednostavno je lijepo suditi ženama”.

Ima li neka anegdota sa utakmica?

“Pa, bilo je dosta smiješnih situacija na terenu, ne znam koju bih izdvojila. Ali možda kad sam sudila utakmicu regije, kada je jedan momak romske nacionalnosti, u toku utakmice više puta napravio salto nego šutnuo loptu. Na kraju sporna situacija i ja pokazujem na korner. A on mi prilazi, pravi salto  i kaže: ‘Sudijice, brate, ne može ti ovo biti korner’. Tu sam se pošteno nasmijala”.

Sigurno da si imala pogrešnih odluka u svojoj karijeri. Da li ima neka greška koja ti je ostala urezana u sjećanje?

“Naravno, griješe i najbolje svjetske sudije. Dešavalo se da poništim gol, a reakcije uvijek bude. Jednom prilikom jedan igrač se čak žestoko zaletio na mene, želio je da se raspravlja. Ali onda su saigrači počeli da se smiju i neko je dobacio: ‘Gdje si krenuo junače?!’. Od neprijatne situacije nastao je smijeh na terenu. Na početku sam više griješila ali kako vrijeme prolazi sve sam sigurnija”.

Da možeš da biraš, koju bi utakmicu sudila i gdje?

“Sudila bih definitivno u Engleskoj, jer to je kolijevka fudbala. Sviđa mi se atmosfera na stadionima u Engleskoj. A koju utakmicu? Pa ne znam, bitno je samo da je u Engleskoj”.

Da treba da izabereš jednog igrača, da mu pokažeš crveni karton, ko bi to bio?

“Hahahaha, ne znam. Kao sudija ne smijem da budem pristrasna i ne smijem da dozvolim nijednom igraču da me posebno nervira. Ali ako već moram da biram, nek to bude Kristijano Ronaldo”.

sudija4

Ko je po tebi najbolji svjetski sudija i imaš li uzora?

“Moj odgovor na oba pitanja je: Milorad Mažić”.

Za kraj razgovora nam kaži koji je tvoj cilj u karijeri?

“Ne bih da zvučim neskromno, ali moj cilj je da jednog dana sudim u najjačem evropskom takmičenju. Liga šampiona je moj san i daću sve od sebe da ga ostvarim”, rekla je za MONDO Nina Obradović.

Treba pomenuti da naša sagovornica ima samo jednu koleginicu u Crnoj Gori, Sanju Rudović sa Cetinja. Koliko bi Nina željela da se ovaj broj uveća govori i njena izjava:

“Ako budem imala kćerku, voljela bih da bude ženski sudija”.

Nina ima kvalitet, definitivno ima i hrabrost. Želimo joj da bude uporna i da ostvari svoje snove.

Izvor: Mondo

Share on FacebookTweet about this on Twitter

Međunarodno priznati IT kursevi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?