Pripadnik SIPA zlostavljao suprugu, ona spas pronašla u Sigurnoj kući

Share on FacebookTweet about this on Twitter

Objavljeno: 26. 11. 2016

Darinka Vulin (53) iz Mrkonjić Grada utočište od psihičkog i fizičkog nasilja pronašla je u Sigurnoj kući za žrtve porodičnog nasilja u Banjaluci prije godinu i tri mjeseca.

Iako ima medicinsku dokumentaciju koja pokazuje da je žrtva fizičkog nasilja Darinka nikada nije dobila rješenje Centra za socijalni rad iz Mrkonjić Grada, jer, kako kaže, ona po njima nije žrtva.

“Najljepše bi bilo 2006. godine da smo se razišli, ali ja nisam imala s čime to da pokrenem, a on nije htio, njemu je tako odgovaralo” – kaže Darinka.

Majka je dvoje djece, sina koji je napunio 18 godina i dvanaestogodišnje djevojčice koja je sa njom smještena u Sigurnoj kući. Sin je odvojen od nje kada je išao u sedmi razred osnovne škole, ali je sada redovno posjećuje.

“U Sigurnu kuću sam došla sama, bez Centra za socijalni rad, bez policije, pošto sam se javljala u policiju, evidentirano je 10 puta, ali malo više, oni su me slali u Centar za socijalni rad, a Centar za socijalni rad me vraćao njima” – priča Darinka.

 Oca imamo, tatu nemamo

Jedva zaustavljajući suze, pokazujući ekipi Anadolije pregršt dokumentacije, kaže da se u policiju javljala samo zbog djece, kada nije mogla da im pripremi obrok. Darinka se udala 1996. godine, problemi su počeli nakon 2004. godine, kada je rodila kćerku, jer je dvoje djece značilo više obaveza i trebalo je više novca, a u međuvremenu je suprug podigao veći kredit za izgradnju kuće.

Sebe i kćerku stavljala je u drugi plan, jer su uglavnom bile u kući, u želji da muž i sin imaju “nešto malo više”. Od 2006. godine je postalo nesnošljivo, a muž je pokazivao sve manje interesa za djecu.

“Djecu nije tukao, jednom je samo sina gurnuo nogom. Nikad ga sin nije prihvatio. Bio je malen kada je rekao sestri ‘seko, moraš biti svjesna da oca imamo, a tatu nemamo'” – kaže Darinka.

Ispričala je i kako joj je suprug sa članovima svoje porodice govorio da će doći doktorica koja će je poslati na doživotno liječenje, da će joj Centar za socijalni rad oduzeti djecu, da nešto nije u redu sa njom i da će ga trpjeti dok je živa.

Zbog toga je prihvatila posjetu nekoj ženi u Kozarac da vidi šta joj je i da smiri situaciju.

“Do Kozarca me izubijao, tukao me, vozeći, u zadnji dio glave i kaže tu nemaš dokaza, a ja sad imam hematom od 22 milimetra, lijeva noga mi je bila sva plava, gdje se i on začudio naveče šta je to. Ja ćutim, plačem, a on kaže ‘Uh da’. I na drugoj nozi poneki vrh prsta je ostao. Tad sam dobila batine, ali smo tad imali veliki kredit, malena djeca, on radi gdje radi, ne smijem spomenuti ostaće bez posla i gdje smo onda” – priča Darinka.

Pretrpjela je to u nadi da se ovakve situacije neće ponavljati, jer je i suprug govorio “nećemo se više svađati”, ali ubrzo nakon toga sve se vratilo na staro. Darinka smatra da je njenu borbu dodatno otežala činjenica da je njegova porodica uticajna u gradu u kojem su živjeli. Pošto je radio kao policajac u Mrkonjić Gradu, sada je pripadnik SIPA, niko nije htio da mu se zamjera.

“U Mrkonjić Gradu me niko nije doživio kao žrtvu porodičnog nasilja” – kaže ona.

Češće psihičko nasilje

Jednom prilikom je otišla u Banjaluku i obratila se za pomoć u policijskoj stanici u ovom gradu, a policija iz Mrkonjić Grada prijavila je i nju i supruga za remećenje javnog reda i mira.

Kada je taj slučaj stigao na sud prema riječima Darinke sudija joj je rekla da se vrati kući pa da ponovo prijavi ako se ponovi ili da će ih oboje kazniti sa po 800 KM.

“Nisam radila, odakle mi 800 KM, morala sam da potpišem taj papir, neko primirje, a sad se drže za to da sam potpisala da nasilja nije bilo” – kaže Darinka.

Na pitanje koliko ju je često tukao suprug, Darinka odgovara da nije često i da je najveće batine dobila na putu za Kozarac.

“Ovo je drugo bilo, cima me preko sudopera, imala sam bolove u predjelu bubrega, nekad jednog, nekad oba, sad za sad nemam, ali mi je i prije bilo pojave se bolovi, pa prestanu, pa poslije budu jači, ali je bilo najviše psihičko” – kaže ona.

Nakon što je smještena u Sigurnu kuću, zatražila je ljekarsku pomoć, pa je analizama utvrđeno da ima hematom od 22 milimetara, koji joj nije urođen kao i da joj je povremeno potrebna pratnja.

“Imam neki prekid filma, ali imam i užasne bolove u desnom dijelu glave” – rekla je ona.

Kaže da bi sve lakše podnijela da je finansijski samostalna. Na pitanje šta bi poručila ženama koje prolaze kroz ovakvu situaciju, Darinka odgovara da ko živi u gradu možda može nešto i da uradi.

“Ove što su po selima mislim da nemaju šanse ni da dođu. Kako sam došla i do sigurne kuće ne znam, čini mi se da ipak ima dobrih ljudi pa nešto mi uradi, pomogne jedno, neko drugo, jednostavno kao da su me nosali do sigurne kuće. Ko na selu živi niti on ima novca za kartu, nema ništa, ne može da dođe ni do Centra, ali za nasilje mislim da treba prijavi ko god trpi” – kaže ona.

Zadovoljna je uslovima u Sigurnoj kući, iako nije očekivala da će toliko ostati u Sigurnoj kući. Mislila je da će njena djeca dobiti alimentaciju, a da će ona raditi pa da će moći imati najosnovnije, međutim brakorazvodna parnica koju je pokrenula u maju 2014. godine još nije okončana.

“Najbitnije, kćerka mi se opustila, mirno zaspi, ustane, ide u školu, ima drugarice koje su je super prihvatile, snašla se i bolje nego što sam očekivala. Ne znam kako da ona podnese to mi smo imali jedini taj put da izađemo. Sve što se tiče nje super je završeno. U kući mi je sve besplatno, omogućeno mi je da se zaposlim što sam i mogla” – kaže Darinka Vulin.

Tri poziva dnevno

Za svo vrijeme boravka u Sigurnoj kući Darinka radi. Iako je posao lagan, plata je minimalac, ali se ne žali. Dragana Miljević-Miljković, socijalna radica u Sigurnoj kući, kaže da pored medicinske dokumentacije čuvaju i sve dopise koje su slali Centru za socijalni rad u Mrkonjić Gradu.

“Darinka ima svu dokumentaciju koja pokazuje da je ona žrtva dugogodišnjeg nasilja koje je trajalo dok nije smogla hrabrosti da dođe u sigurnu kuću” – kaže Dragana Miljević-Miljković i dodaje da ni jedna žena neće tražiti pomoć ovakve vrste ukoliko zaista nije žrtva nasilja.

Inače, u 2016. godini u Sigurnu kuću u Banjaluci bilo je smješteno 59 osoba, 29 žena i 30 djece.

“Što se tiče telefona i poziva koje upućuju u toku ove godine smo imali 1.014 poziva, što znači u prosjeku tri do četiri poziva u jednom danu, gdje se žrtve nasilja javljaju na SOS telefon i traže pomoć i podršku” – rekla je Dragana Miljević-Miljković.

Objasnila je da u Sigurnoj kući žene i djeca prema izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici mogu da ostanu šest mjeseci izuzetno u pojedinim situacijama može da se produži rok boravka na godinu dana.

“To su one situacije kada žena ne pronađe adekvatnu izlaznu stategiju za sebe i za svoju djecu” – dodala je Dragana Miljević-Miljković.

Izvor: Agencije

Share on FacebookTweet about this on Twitter

Međunarodno priznati IT kursevi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?