Iza rečenice “daj čiko marku” krije se veliki problem!

Prosjačenje je odavno prepoznato u međunarodnim zajednicama, nevladinim sektorima i nadležnim institucijama kao alarmantan društveni i pravni problem koji se sprovodi i tretira kao krivično djelo trgovine ljudima. Iako je BiH potpisnica Palermo protokola, ona još uvijek nije prilagodila svoje pravne akte međunarodnim standardima.
Republika Srpska problem prosjačenja rješava kroz odredbe Zakona o javnom redu i miru koji za posljedice ima određene novčane kazne. Pitanje koje se samo nameće jeste da li je to najadekvatiniji način rješavanja ovog problema?

Prema određenju navedenog Palermo potokola, iskorištavnje djece za svrhu prosjačenja se ne bi trebalo kažnjavati kroz Zakon o javnom redu i miru, već kroz krivično pravno zakonodavstvo. Sa druge strane, treba imati u vidu da je Bosna i Hercegovina država u kojoj je trgovina ljudima relativno svježe prepoznat problem.

Na području Republike Srpske, institucionalna borba protiv ovog problema počela je 2002. godine zatvaranjem javnih kuća u Doboju i ostalim gradovima, dok je prva sigurna kuća u Banjaluci otvorena 2008. od strane “Udruženih žena”.

Sa početkom institucionalne borbe započeta je i međusobna saradnja u cilju rješavanja problema iskorištavanja djece u svrhu prosječanja.

Ministarstvo bezbjednosti BiH i Ministarstvo za ljudska prava su uspjeli da sastave tim ljudi koji su napravili dva vrlo značajna dokumenta za borbu protiv trgovine ljudima. To je Pravilnik o postupanju sa domaćim žrtvama trgovine ljudima i sa stranim žrtvama trgovine ljudima.  Kroz te pravilnike su definisane uloge određenih institucija kao i regionalni monitoring timovi koji okupljaju profesionalce iz svih institucija, organizacija i ustanova koji se bave borbom protiv trgovine ljudima.

Ko sve čini monitoring tim:

Nadležni članovi iz SIPA, Ministarstva unutrasnjih poslova RS, Centara za socijalni rad, Doma zdravlja, centara za mentalno zdravlje, nevladinih organizacija, državne granične službe tj. svi oni koji se aktivno bave  tim problemom.
Banjaluka je pozitivan primjer međusobno uspješno sprovedenih akcija monitoring timova, ili je barem to bio slučaj do prije dve godine?

“Do prije dvije godine Banjaluka se fantastično nosila sa tim poblemom i ostale lokalne zajednice su mogle bez problema da prepišu model rada. Mogu i sada, ali posljednje dvije godine postoji ozbiljan problem u funkcionisanju tog sistema i zato imamo porast prosjačenja u Banjaluci. Ne onakav kakav je očekivan, iz prostog razloga što ljudi koji se bave tim poslom po inerciji se još uvijek plaše adekvatnog odgovora nadležnih službi i organa”, izjavio je za  Press socijalni radnik, Bojan Arula i naglasio:

“Vrlo brzo Banjaluka će se vratiti na nivo na kojem je bila 2006. godine i naćiće se na nivou Sarajeva ili Mostara koji sada imaju ogroman problem i ne znaju kako da se izbore sa njime”.

Iako je prošle godine došlo do izmjene Krivičnog zakona u BiH i Republici Srpskoj, gdje je termin trgovine ljudima prepoznat u oba zakona, ovaj sistem očegledno ne funkcioniše. Niti se djeca sklanaju sa ulice niti bilo ko ozbiljno shvata problem prosjačenja i trgovine ljudima.

“Ma pusti, to su ciganska posla”:

“Imamo puno profesionalaca koji nisu profesionalni. Imate mnogo stručnjaka koji kažu ‘ma pusti, to su ciganska posla’ i pravnika koji kažu da je to njihovo običajno pravo”, naveo je Arula.

Kao glavnu tačku spoticanja u sistemu rješavanja problema prosjačenja Arula navodi nezalaganje institucija, prije svega u Centru za socijalni rad, ali i u policiji:

“Oni ne vrše pritisak tj. adekvatan pritisak na institucije koje bi trebale da se bave tim stvarima”.

“Daj čiko marku”

Mnogi građani čuli su ovu rečenicu bezbroj puta sjedeći na kafi ili šetajuči gradom. Ono što je porazno jeste da pojedinci koju pokušavaju pomoći, zapravo predstavljaju jedan od ključnih dijelova problema.

“Ako ljudi stvarno hoće da pomognu djetetu onda neka ga odvedu u pekaru i nahrane, neka mu kupe patike, jaknu, bilo šta samo da ne daju novac. To je najbolji način kojim se građani mogu suprostaviti u borbi trgovine ljudima. Niko od nih ne traži da oni jure trgovce. To neće ni nadležne službe, ali kada vide dijete na ulici samo kako svira u Gospodskoj ulici, to je iskorištavanje, vide dijete koji prosi, to je iskorištavanje, dijete koje im prilazi u kafani, to je iskorištavanje. Dijete koje pere šajbe, to je iskorištavanje. I svaki put kada tom djetetu date novac vi njemu odmažete”, navodi Arula i naglašava:

“Kada vidite dijete da prosi treba da zadržite to dijete i da pozovete policiju”.

Izvor: Pressrs.ba